Prošli tjedan slučajno sam sreo prijatelja izvan Kinga u isto vrijeme kada je kampanja crnaca i manjina snimala nekoliko posljednjih fotografija. Kad su me pitali želim li pridonijeti svom osobnom shvaćanju ovog problema – putem sada poznatog formata rečenice na bijeloj ploči – oklijevao sam. Možda sam samo nepažljiv, ali činilo se kao da nisam doživio ništa izrazito diskriminatorno u vrijeme mog boravka u Cambridgeu. Naravno, bilo je povremenog rasizma – neobična šala o tome da Azijati imaju male oči ili da su dobri u matematici – ali ništa nisam smatrao aktivno zlonamjernim. Ne želeći sebe lažno slikati kao žrtvu, pristojno sam odbio ponudu.
Ali onda sam pogledao ' I ja sam ' kampanja i navela me na razmišljanje. Je li moj opušten stav prema utrci bio dio problema? Je li to uopće problem vrijedan rješavanja kada su u pitanju veći problemi? Što možete učiniti u vezi s nečim tako duboko ukorijenjenim u društvu? Bila su to pitanja na koja sam pridavao samo najmanju pozornost prije nedavnih kampanja I, Too, Am na Harvardu, Oxfordu i Cambridgeu; kampanje čija je popularnost nedvojbeno pokazala da ova pitanja odjekuju kod mnogih studenata, manjinskih ili drugih. Ove slike su mnogima po prvi put otkrile kako, perpetuirajući kulturnu neosjetljivost i neznanje, čak i nenamjerno rasistički postupci mogu oslabiti osjećaj pripadnosti među mnogim studentima iz etničkih manjina.
I ja sam Cambridge
Podizanje svijesti o predrasudama važno je pitanje, posebno kada te predrasude nisu uvijek otvorene. A uspjeh projekta BME pokazuje da kampanje ove vrste mogu zaokupiti maštu javnosti.
Ali također mislim da nedostaje trik.
Mnoge grupe susreću se s predrasudama na i izvan našeg sveučilišta, a mi smo ipak skloni o njima razmišljati kao o izoliranim problemima. Ne bi li bilo bolje vidjeti kako su te kategorije povezane i na taj način izgraditi jedinstven odgovor koji je učinkovit na osnovnoj razini?
Mogli bismo početi s 'predrasudama' prema studentima nižeg socioekonomskog porijekla. To je paralelno s rasnim pitanjem jer ne samo da je tim ljudima teže ući i priuštiti si mjesto u elitnim obrazovnim institucijama; ali nakon što uđu, teže im je integrirati se sa studentskim tijelom kojim tako dominiraju srednja i viša klasa. U Cambridgeu, uz sveprisutnost skupih formalnih dvorana, sveučilišnih skijaških izleta, klubova privatnih članova i May Balls, čini se da se smatra da ste bogati dok se ne dokaže suprotno.
I ja sam Cambridge. Upravo sam zaboravio svoju ploču
Predrasude u odnosu na socioekonomsku pozadinu usko su isprepletene s etničkom pripadnošću. Etničke manjine u cijeloj zemlji gotovo su uvijek u lošijoj financijskoj situaciji, pri čemu je za crne Afrikance dva i pol puta veća vjerojatnost da će živjeti u kućanstvu s niskim prihodima od bijelaca i više od dva puta veća je vjerojatnost da će biti nezaposleni. Ukidanje EMA-e, ukidanje radnih mjesta u javnom sektoru i smanjenje dobrovoljnog sektora pogodilo je manjinske etničke obitelji teže od bilo koga drugog.
Stoga bi možda bilo bolje pogledati institucionaliziranu nejednakost koja ga je prouzročila, umjesto da gledamo slučajni, često nenamjerni rasizam.
Nemojte me krivo shvatiti, sjajno je što studentske kampanje poput BME stavljaju teške probleme u prvi plan. Tek s ovim prvim korakom možemo prijeći na pravi posao rješavanja problema. Uz sve nedavne komentare koji osuđuju našu generaciju studenata kao apatičnu i apolitičnu, više zainteresiranu za rušenje Jägerbomba nego za poduzimanje akcija u vezi s gorućim pitanjima našeg vremena; popularnost kampanja I, Too, Am dala nam je mali uvid u potencijalni odgovor učenika kada se zauzmu čvrsti stavovi o pitanjima koja su im relevantna.
Volimo socijalnu pravdu I jagerbombe!
Ali ako se ovakve kampanje ne izgrade na temelju udruživanja s drugim relevantnim kampanjama i organizacijama, studentskim ili drugim, tada će zamah biti izgubljen i neće doći do promjena. Protiv pokreta za građanska prava nisu se borili sami Afroamerikanci, niti su pobjede za oslobođenje žena i homoseksualaca izvojevane bez muškaraca ili heteroseksualaca. Kako bismo se borili protiv problema ovog razmjera, ne možemo se zaustaviti samo na naglašavanju rasne diskriminacije studenata na nekoliko elitnih sveučilišta. Ne, potrebni su nam integrirani pokreti na nacionalnoj razini koji su predani borbi protiv političkih i gospodarskih struktura koje sustavno stavljaju u nepovoljan položaj goleme dijelove stanovništva.
A za to će nam trebati veća ploča…
